Glumica krhka tijela i iznimne glumačke snage

U Splitu je 23. kolovoza umrla Zoja Odak, kazališna nacionalna prvakinja, članica HNK-a u Splitu. U rodnom Splitu završila je pučku i srednju školu, a u Sarajevu diplomirala teatrologiju i književnost. Prve glumačke korake napravila je u splitskom teatru Titovi mornari, današnjem Gradskom kazalištu mladih. Splitsko Hrvatsko narodno kazalište angažiralo ju je 1972. Odigrala je brojne uloge, a zadnju, Rebeccu Nurse u Kušnji Arthura Millera i režiji Nenni Delmestre, odigrala je također u splitskom HNK-u.

Zoja Odak u Antigoni, 2004. / Izvor HNK u Splitu

Smrću Zoje Odak hrvatsko glumište izgubilo je umjetnicu koja je sa sobom u smrt odnijela i moćnu glumačku tajnu. Rijetko je koja od hrvatskih glumica, a u svijetu je to svakako Meryl Streep, koja je kao Zoja Odak samozatajnu glumačku tajnu znala pretočiti u glumačku kreaciju. Njezina prisutnost na pozornici ili u filmskom kadru zračila je iznimnim potencijalom, i kada nije glumila veliku ulogu njezin glumački habitus obuzimao je ne samo gledatelje nego i partnere. Osobita koncentracija koju je posjedovala izbijala je iz cijeloga tijela, jednako iz pogleda, pokreta, geste ili minimalne grimase. I kada se doimalo da odustaje, da se muči jer ne zna kako se izraziti, kako unutarnjom glumačkom zapretenošću doprijeti do publike, umjela je pritajeni glumački poticaj razbuktati u glumačku ekspresiju. Nije bila od glumica koje su svojom pojavom dominirale pozornicom, varirale vehemenciju i publiku držale na okupu – koje bi vehementno planule i brzo glumački zgasnule – nego od onih koje su uloge intenzivno proživljavale i gradile od detalja. Svoju glumu Zoja je znala prilagoditi krhkosti tijela. Bila je velika glumica krhka tijela i moćne glumačke snage.

Zoja je glumačko umijeće temeljila i gradila na obrazovanju, literaturi, civilizacijskim, etičkim, estetskim i društvenim postulatima. „Literatura je temelj svega... u njoj je sadržano sve; sve znanosti, sve umjetnosti, sve novo, svi pokreti su nastali iz literature...Riječ bješe i osta sve.“ Vjerovala je da umjetnost nema godina, ali da traži obrazovanje, ukus, stav. Iz stava o životu, ljudskosti, moralnosti crpla je glumački razlog, a iz konteksta vremena kreirala uloge i umjetnost glume. Gluma je bio njezin pogled na svijet, a „glumac, na punom ili praznom prostoru scene, esencija kazališta... dijete koje zrači čistoćom ... odličan onda kada mu tijelo točno prati misao“.

U jednom i jedinom razgovoru s njom za Vijenac rekla mi je: „Ako kažem i mislim ono što kažu Hekuba, ili Klitemnestra, ili Antigona, ja kao osoba u današnjem vremenu moram naći poticaj i moram uvjeriti sebe i publiku da je ono što izražavam kao glumica autentično. Autentično! Kad glumac ima autentičnost i misao koja je apsolutno uvjerljiva, onda je napravio ulogu... onda se može reći da je ulogu shvatio i odigrao iz vremena i problema koje živi. Bez obzira što je riječ o osobi koja je živjela tri, četiri tisuće godina prije, glumac uvijek mora govoriti iz današnjeg vremena.“

Tvrdila je da teatar i „glumac svojim poslom postavlja i pokreće mnoge probleme društva“, da „glumačka profesija pruža silne mogućnosti za razvijanje mentalnog sklopa koji može reagirati ne samo na sceni nego i u zajednici“. Duboko je proživljavala nedaće s kojima se bori suvremeni glumac, kojega se sve više zlorabi u kojekakvim redateljskim konceptima, koji je sve češće rekvizit a ne središte predstave. Govorila je: da nema kazališta bez glumca, jer „ako nije tako, zašto redatelji ne prave kazalište bez glumaca?“ i da glumci moraju biti zaštićeni. „Ali protiv sam uravnilovke, mora se znati tko je glumac protagonist, a tko epizodist“, rekla je. Bila je protiv relativizacije kazališne tradicije i baštine jer „nije svejedno je li nešto off ili je nacionalna kuća jer nacionalna kuća, ma kakva bila, ima povijest i baštinu, ne treba to podcjenjivati“. Zoja je „ostavila mnoge velike i važne znakove koji nas čuvaju od stranputica... ostavila nam je upute o ukusu, o čistoći glumačkog izraza, o jednostavnosti kao najubojitijem scenskom oružju, o disciplini kojom se kuje glumačka kreacija“.

Za svoj rad dobila je najuglednije kazališne nagrade. Prvu, Majsku nagradu Društva dramskih umjetnika Hrvatske, današnju Nagradu hrvatskog glumišta, dobila je na početku karijere za ulogu Truse u Bljesku zlatnog zuba Mate Matišića i režiji Marina Carića. Dobila je dvije nagrade Marul i dvije Judita te Zlatni lovor-vijenac na MES-u u Sarajevu i prestižnu hrvatsku nagradu za kazališno stvaralaštvo Dubravko Dujšin. Za filmska ostvarenja nagrađena je Zlatnom arenom i Posebnom nagradom žirija na Međunarodnom festivalu u Bergamu, u Italiji. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske 2003. dodijelilo joj je status nacionalne prvakinje.